07.02.2015., subota
ANALIZA UTAKMICE ATLANTA - GOLDEN STATE
(Tekst je napisan za NBACro portal)
Rijeke navijača koje su uskočile u njihove vagone i pri tome uopće ne mareći za svoje gležnjeve prilikom doskoka već dugo potenciraju raspravu oko toga tko je najbolja momčad u ligi, Golden State ili Atlanta. Potpuno opravdano. Sami pogled na stanja u obje konferencije otkriva da Warriorsi i Hawksi trenutno nemaju (ili nisu imali) pravu konkurenciju u borbi za vrh ljestvice i da su pobjeđivali sve i svakoga, u nizovima i uz veliku koš razliku što je dodatna potvrda dominacije.
Kada je konačno osvanuo šesti veljače NBA fan je bio spreman za dugoočekivani obračun, zavaljen u svom brlogu nadao se da nešto neće krenuti po krivu s internetom, jer repriza nije isto što i live, a treba i statuse na društvenim mrežama dijeliti. Na kraju smo doista mogli uživati u fantastično zabavnoj partiji s 500 poena, i napokon imamo dokaz tko je najbolji u ligi. Osim što nemamo.
Warriorsi su utakmicu dočekali s omjerom 39-8 i kao najbolja momčad Zapadne konferencije. To potvrđuju njihove obrambene i napadačke brojke prema kojima imaju treći najbolji napad lige (112,2 poena na 100 posjeda) i najbolju obranu lige (101 poen na 100 posjeda). U napadu igraju motion setove što znači da je lopta u stalnom pokretu baš kao i igrači, traži se igrač u najboljoj mogućoj poziciji, svoje visoke igrače koriste kao screenere ali i kao dodavače s vrha reketa, dok su glavni egzekutori ponajbolji strijelci današnjice Stephen Curry i Klay Thompson. Igraju najbržim tempom u ligi i ovisni su o šutu s perimetra. Obrana im je oslonjena na zaštitu reketa na čelu s Andrewom Bogutom i Draymondom Greenom, dosta preuzimaju jer imaju visinu i dužinu kao bitne preduvjete za takvu obranu. O njima je već bio tekst ako nekoga zanima detaljnije o Dubsima.
Atlanta se prije ovog okršaja nalazila na vrhu Istočne konferencije s omjerom 41-9, šestim napadom lige (110 poena na 100 posjeda) i sedmom obranom (102 poena na 100 posjeda). Njihova obrana i napad prekopirani su od Spursa, što znači da se u obrani igra zona oko reketa na svim protivničkim igračima osim na onome koji ima loptu, čime Hawksi tijelima i pokretljivošću oko reketa pokušavaju nadoknaditi manjak atleticizma svojih vanjskih igrača, i manjak visine u reketu svojih centara. Dakle, obrana s jako puno pomaganja na ulazima koja onda zahtijeva brze i precizne rotacije na perimetar. Napadački baš kao i njihovi protivnici sinoć igraju motion napad, s četvoricom igrača na perimetru, od kojih trojica znaju driblati i napasti po potrebi obruč baš kao i šutnuti tricu, četvrti je Kyle Korver, a peti (koji također zna pogoditi tricu) je Horford koji je isto stretch element s elitnim postocima s poludistance. S takvim igračima koji osiguravaju takav ogroman prostor i razvlače protivničke obrane Hawksi kruže s loptom i traže igrača u idealnoj poziciji kojeg gotovo uvijek i nađu jer obrane ne mogu podnijeti takav pritisak kroz 24 sekunde i negdje se kad-tad otvori rupa. Neugodan su matchup za bilo koju obranu jer ih je nemoguće u potpunosti zatvoriti. Jednostavno imaju previše oružja i nikada ne znaš koji će se igrač od njihovih 9 u rotaciji proslaviti tu večer, a ni njihove napadačke setove nije lako čitati, jer ih i nemaju previše. Osnovne postulate svakako imaju, kao i nacrtane akcije za Korvera, ali i prema izjavama Budenholzera napad Atlante uvelike je oslonjen i na read and react filozofiju u kojem se znaju osnove kretanja lopte i igrača, ali se ne pozivaju akcije već igrači sami moraju pročitati tendencije obrane a zatim reagirati i kazniti propuste.
Početak utakmice je podsjećao na playoff dvoboj. Vrlo nervozno otvaranje obiju momčadi, bez pogođenih trica što je zaštitni znak i jednih i drugih, vrlo pokretljivo i koncentrirano u obrani, ali i dosta tehničkih pogrešaka. Prvu malo veću prednost ipak ostvaruju Warriorsi i odlaze na 16:11, timeout Atlanta, i eto prve mogućnosti da se u bilježnicu zapišu uočene pravilnosti u igri koje su se protezale do njenog kraja.
Prema očekivanjima Warriorsi u obrani preuzimaju sve živo pa se znalo dogoditi da Curry završi iza Millsapa i brani ga u postu. I ranije su se ekipe služile tom taktikom protiv Atlante što ima svakako logike. Hawksi na perimetru osim Teaguea nemaju baš igrača za izolaciju koji b mogao kazniti sporijeg visokog igrača koji ga čuva, dok su i Horford i Millsap u reketu ipak undersized za svoju poziciju i ne osjećaju se najugodnije kada moraju napadati leđima. Preuzimati i riskirati da će te ipak visoki igrači Atlante, ili Teague, kazniti poneki put je puno bolje nego trčati kroz blokove za svojim igračem koji će već nekako doći do lopte i poentirati. Ako to oduzmeš Atlanti oduzeo si im dušu napadu i prisiljeni su puno više improvizirati
Osim toga, napad Warriorsa do timeouta nosio je Klay Thompson s nekoliko pogođenih šuteva u svom stilu, iz catch and shoot situacija, dok je Steph Curry prvu četvrtinu završio sa šutom 1-5, a i ta jedna trica je završila u košu uz puno sreće. Golden State se također suočava s problemima u napadu jer je Atlanta dobro zatvorila upravo Curryja udvajajući ga u pick and rollu i tako mu ne dopustivši da sebi nakon Bogutovog ili Greenovog bloka stvara onu sekundu prednosti nad bekom koji ga čuva i rešeta mrežicu koša s trice. Sada je prisiljen brzo se riješiti lopte do svog screenera koji ostaje sam s njom na vrhu reketa i u toj situaciji Warriorsi imaju napad 4 na 3 (2 igrača Hawksa su udvojila Curryja da podsjetim).
Atlanta je svjesno preuzimala taj rizik i jednostavno su bili primorani hedgeati u pick and rollu da bi se spriječio Curryjev šut. Nešto protiv Warriorsa moraš žrtvovati jer se nemoguće obraniti drugačije i Atlanta je odlučila ako od nečega moraju poginuti neka poginu od toga da nakon pick and rolla Bogut i Green vode napad, umjesto da puštaju Curryja da iz picka radi što želi.
U još nekim segmentima je Atlanta svjesno riskirala: prvo, nisu bili uopće zainteresirani rotirati se prema Greenu dok je ovaj bio sam na trici i očito da se nisu uplašili njegovih 32% za tricu kroz sezonu (sinoć 0-2), i drugo, već standardno, puštali su igrače Golden Statea da šutiraju s poludistance pazeći primarno na obruč.
Warriorsi ipak uspijevaju zabiti dovoljno. Najprije iz kontre ili tranzicije na koju se Hawksi u startu nisu mogli priviknuti, snažno su vukli u leđa. Zatim zabijaju i iz situacija koje sam opisao, kada bi ostajali 4 na 3 u obrani, tada bi napadali obruč i generirali poene iz reketa ili bi bacali lopte na perimetar svojim šuterima (Thompsonu); i konačno iz običnih ulaza Thompsona, poludistance Speightsa ili cuteva Barnesa.
Atlanta je preživljavala zahvaljujući tricama Korvera koji je pak sinoć potvrdio tko je najbolji tricaš u ligi, tricama Bazemorea, igrača s klupe i zahvaljujući herojstvima Millsapa koji je radio probleme i Bogutu kada bi ga ovaj preuzimao, a posebno Greenu kojeg je učinio smiješnim nekoliko puta izbacivši ga pump fakeom, a kažu da je Draymond kandidat za titulu najboljeg obrambenog igrača lige.
U drugu četvrtinu Kerr ulazi bez dvojca Curry-Thompson, što je nešto novo u njegovoj rotaciji budući da je gotovo uvijek jedan od njih na parketu, te jedan ili drugi predvode drugu postavu. Warriorsi ipak nemaju problem s tim jer su od nekud izmislili Leandra Barbosu koji s tricom i ulazom radi problem Atlanti koju opet u priključku drži Bazemore tricama. Golden State i dalje živi od poena iz reketa, ali rade dosta tehničkih pogrešaka, Thompson i Curry uzimaju neizrađene šuteve i Atlanta koja je podigla agresivnost u igri na preuzimanje u obrani odgovara napadanjem missmatcha i agresivnosti u skoku u napadu, te dosta vremena provode na liniji za slobodna bacanja. Vrlo izjednačena utakmica na poluvremenu 52:52.
Prva stvar koju sam zapisao početkom drugog poluvremena je: „Warriorsi ne mogu kupiti koš“. Vidjelo se da Atlanta preuzima inicijativu na utakmici. DeMarre Carroll odrađuje puno bolji posao na Thompsonu koji je u ovom periodu nevidljiv, Steph Curry i dalje muku muči s udvajanjima, i opet kolo moraju voditi role playeri Dubsa što nikako nije dobra vijest jer se ovoga puta u tome ne snalaze. Hawksi gube manje lopti, a to znači i da su tranziciju počeli kontrolirati što u prvom poluvremenu nije bio slučaj. Rade sjajnu seriju 12:3 zahvaljujući Korverovoj trici i inspiraciji Jeffa Teaguea (koji je listi playmakera koje je nadigrao ili bio ravnopravan s njima dodao i Stephena Curryja), te penalima Horforda. Dubsi imaju nevjerojatne pogreške poput loše izvedenih inbound dodavanja i Atlanta je u trenu na 64:55. Ne pomaže Warriorsima ni četvrta osobna pogreška Horforda nakon pet minuta igre, ali i bez Horforda, s Antićem na parketu Atlanta vodi 70:60.
Kada su vidjeli da normalan plan igre ne funkcionira i da će im za preokrenuti momentum trebati malo individualne klase i malo kaosa Kerr aktivira Curryjevu i Thompsonovu dozvolu za „ubijanje“. I jedan i drugi u svom stilu pogađaju trice i utakmica je opet u egalu 70:66. Ali ima i Atlanta svog splash brata u Mikeu Scottu koji je iskoristio izlazak Boguta i ulazak Leeja da upravo nakon dvije zakašnjele reakcije Leeja i ispadanje iz pick and popa zabije dvije otvorene trice i zadrži Atlantu u vodstvu do kraja treće četvrtine i to bez Millsapa, Horforda i Teaguea na parketu.
Kerr se opet odlučuje u dvoboj klupa ući bez Thompsona ili Curryja na parketu ali ovaj put se kocka nije isplatila. Warriorsi ovaj put ne mogu izmisliti nekog novog Barbosu, nemaju kroz koga igrati napad, a na drugom kraju parketa Dennis Schroeder pogađa floater, tricu, namješta 4 zicera igračima Atlante koji opet vode 8 poena prednosti. Timeout Golden State i Kerr opet na parket mora poslati svoje udarne igle, ali i ultranisku petorku s Greenom na petici i Barnesom na četvorci, postavom koja ih je nekoliko puta u sezoni vraćala iz minusa pred kraj utakmice. Kada su Warriorsi opet proigrali nakon toga, a Horford dobio i petu osobnu i tehničku činilo se da će utakmicu odlučivati jedan napad. Međutim, opet se pojavljuju Atlantini specijalisti za tricu, prvo Scott tricom, a onda i Korver nakon čega Nique Wilkins, legenda Hawksa i komentator Atlantinih utakmica viče: „This is a dagger!“. I bio je, Warriorsi se nisu vratili iz minusa iako je ostalo još 3 minute na satu.
Zaključci?
Atlanta je sada i službeno najbolja momčad lige, barem po omjeru pobjeda i poraza. Jesu li bolji od Warriorsa? Vjerojatno ne, Warriorsi bi u seriji od 7 utakmica vjerojatno pobijedili, i Golden State je bolja momčad. Ali ono što je važnije za Atlantu pokazali su (još jednom) da se mogu ravnopravno nositi s elitom Zapadne konferencije. Pitanje je samo koliko će još trebati takvih pobjeda da dokažu da se imaju pravo nadati finalu doigravanja. Ako niz od 19 pobjeda i pobjede nad Warriorsima, Clippersima (x2), Blazersima (x2), Cavsima (x2), Memphisom, Bullsima (x2), Wizardsima (x3), Rocketsima nisu dovoljne, uz top 10 obrana-napad, ne znam što je.
Ok, ok, znam. Playoff je drugačiji, bla bla bla… Ali ne postoji segment igre koji Atlanta koristi u regularnoj sezoni a ne može ga prenijeti u doigravanje, bilo u obrani, bilo u napadu. Dobro, proučavati će protivnici Hawkse i bolje se pripremati za njih, ali isto vrijedi i u obrnutom slučaju.
Sinoć su pobijedili u utakmici u tempu koji im nije odgovarao. Tempo od 100 posjeda više odgovara Dubsima koji igraju prosječno na 98 posjeda, Atlanta igra na 93. Imali su raspoložene šutere u Scottu, Korveru, Bazemoreu, i Schroeder je bio fantastičan. Ali trenutak. Nije to valjda nešto što ćemo samo prepisati trenutku inspiracije ili sreći? Ako jest, žao mi je, ali onda ne gledate Atlantu dovoljno ove sezone. Jer Schroeder je ove sezone izrastao u jednog od najboljih backup razigravača, Scott je lani u playoffu uništavao tricama Pacerse, prije nekoliko dana Detroit recimo, a ako pogledate njegove trice one su bile produkt loše obrane, uglavnom Leej,a i Scott je bio otvoren na tim tricama. Bazemore se specijalizirao ove sezone za trice iz kornera koje je sinoć pogađao, i kroz sezonu ih šutira s 47,6% uspjeha. Ništa nije slučajno bilo u igri Atlante sinoć, ništa što već ranije kroz sezonu nije viđeno, jer ova ekipa ima balans, i ne ovisi o pojedincu.
U jednom segmentu posebno je sinoć Atlanta pregazila Golden State, a to su slobodna bacanja. Atlanta je izvela 37 slobodnih bacanja (prosjek kroz sezonu je 22) a pogodila čak 33. Warriorsi su imali samo 15 slobodnih bacanja (prosjek – 21). I ovo nije anomalija ili opet puka sreća koja se pojavila. Warriorsi su to omogućili Atlanti stalnim preuzimanjima. Pozivali su ih na igru 1 na 1, na korištenje missmatcehva što su ovi sjajno radili u drugom poluvremenu prihvativši izazov i povećavši agresivnost. Inicirali su kontakt, napadali obruč na postavljenim napadima, iz tranzicije, i izlazili na liniju slobodnih bacanja. Atlanta ništa spektakularno nije napravila. Samo su uzeli ono što su im ovi ponudili. Pa je tako Teague izveo 11 slobodnih bacanja, 12 Millsap, po 4 Carroll, Horford i Scott.
Warriorsi su očito u blagom padu (i Atlanta je, posebno obrambeno). Bilo je nerealno očekivati da zadrže brutalno dobru formu kroz cijelu sezonu. Sinoć su na vidjelo izašli neki njihovi problemi. Prvo, ako protivnik uspje iskontrolirati njihovu tranziciju i postizanje laganih poena, posebno s trice, Warriorsi su prisiljeni igrati postavljene napade u kojima su previše ovisni o šutu. I to im je drugi problem. Izveli su samo 15 slobodnih bacanja a šutnuli su 35 trica. Jeff Teague je sam izveo gotovo više penala od Warriorsa. Što je krajnje čudno jer su imali prazan reket Atlante gotovo uvijek nakon pick and rolla. Pa čak su i zabili 58 poena (Atlanta 36) iz reketa na osnovu toga, ali forsiranje trica što je u njihovom DNK-u ovaj put im se obilo o glavu. Imali su i 26 šuteva više od Hawksa i opet nisu uspjeli proizvesti dovoljno poena za pobjedu. Treći problem je obrana bez Boguta. Sinoć je imao nekoliko sjajnih reakcija i reket je držao većinom čistim dok je bio na parketu, ali bez njega i s Leejem u postavi obrana Warriorsa jednostavno je tonula. Konačno, ekipe su shvatile da se Warriorse može usporiti kada igraju na halfcourt udvajanjem Curryja u picku, i prebacivanjem organizacije igre na Greena i Boguta, kao i ignoriranjem Greenove „stretch“ igre.
Oznake: NBA
|
- 20:18 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
01.02.2015., nedjelja
USA RUKOMET
Vrijeme je od rukometa, a meni je palo na pamet kako bi Amerikanci glatko mogli do zlata na velikim natjecanjima. Klik-klik.Oznake: NBA
|
- 19:29 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
15.01.2015., četvrtak
ANALIZA: PORTLAND - CLIPPERS
Sinoćnji derbi ili glavna utakmica večeri Clippersa i Portlanda bila je obavezna lektira za sve fanove željne dobrog basketa. S guštom pogledam međukonferencijske derbije zbog mogućih playoff okršaja, a u regularnoj sezoni često se može vidjeti s kojim oružjima raspolaže koja momčad i u kojem pravcu bi to u playoffu moglo ići. Ni sinoć nije bilo ništa drugačije, isplivao je jedan jako bitan detalj.
Portland je na glasu kao moćna napadačka momčad jer imaju nekoliko dobrih ball handlera, napadača iz posta, scoring mašina Aldridgea i Lillarda, tricaša Matthewsa, no, ne dobivaju dovoljno kredita za ono što su do sada u sezoni napravili u obrani. Trenutno su bolja obrambena ekipa, zapravo najbolja nakon Warriorsa, i primaju samo 101 poena na 100 posjeda. E kako sad to* A već duže vremena igraju bez kosmatog brata Lopeza, i imaju rupu na pointguardu u vidu Damiana Lillarda? Pa igraju dosta jak presing na loptu, obrana im je usmjerena na perimetar (dozvoljavaju protivnicima samo 28,9% s trice), igraju konzervativno u obrani picka – visoki stoji u zoni, bliže reketu i ne izlazi previše prema naprijed i tako riskiraju šuteve s mid rangea, u Matthewsu i Batumu imaju ponajbolji bočni par stopera u ligi, a između ostalog imali su i najlakši raspored od svih ekipa sa Zapada, i 4. najlakši raspored u ligi. Napadački su iznadprosječni 8. sa 108,5 poena na 100 posjeda, igraju kroz Aldridgea većinu vremena, vrte pick s Lillardom iz kojeg on kreira drugima ili sebi, Matthews ima bolesnu šutersku sezonu (pogodio je najviše trica u ligi 118, a šutira je s 40%) a na klupi imaju lidera druge postave u Kamanu, i neke role playere poput Blakea, McColluma ili Leonarda koji je sinoć uskrsnuo.
Clippersi su prošle sezone bili ovogodišnji Portland. Malo bolji još napadački, zapravo najbolji u ligi. U obrani su kao i Portland oduzimali protivnicima bilo kakvu perimetar ubijačinu. Ove sezone obrana nikako da im se uskladi. Tek su 14. sa 105,7 poena na 100 posjeda. Razlozi? Nemaju bočnog stopera, Barnes više ne može to igrati, Jordan i Griffin djeluju vrlo nesinkronizirano u pozadini, a Paul i Redick usprkos najboljoj volji su jednostavno preniski i prekratki u rukama da bi bili nekakav faktor. Napadački su i dalje vrlo dobri usprkos tome što na klupi nemaju nikoga osim Crawforda tko bi nosio napad koji je svejedno 3. najbolji u ligi a utemeljen je na genijalnostima Chrisa Paula, catch and shoot igri Redicka, i Griffinu u low postu ili po novome instaliranom na 15 feeta udaljenosti od koša.
Jedva sam čekao vidjeti kako će Stotts i Rivers rasporediti obrambene zadatke, posebno Rivers jer je Portland imao 2 missmatcha u svoju korist: Aldridge protiv Griffina je prvi, Blake je čvrst momak ali ne idealan defender za višeg i dužeg Aldridgea, dok je missmatch bio i na bekovskom matchupu Matthews-Redick zato što Wesley obožava terorizirati niže bekove u low postu i igri leđima. Rivers zbog toga radi pravu stvar i na Matthewsa baca Barnesa kojeg ovaj ne može napadati guzicom, a na Aldridgea gura Jordana i pokušava mu parirati masom i visinom, nadajući se da Kaman koji u odsustvu Lopeza starta u petorci neće nauditi Griffinu u skoku i bully igrom na niskom bloku.
Portland standardno otvara svoje napade igrom kroz Aldridgea bilo da ga uključuju u 2 na 2 igru s Lillardom ili mu jednostavno bacaju loptu u post na lijevoj strani. I LaMarcus vrlo dobro rješava pitanje zvano „DeAndre Jordan“ a i onda kada ne bi uspio Kaman dominira visinom i masom nad Griffinom i kupi neke odbijance. Međutim dok Kaman zakucava igrač za kojeg je zadužen u obrani Jordan trči u napad, Clippersi pumpaju strašan tempo i u startu pokušavaju jako puno trčati jer su ipak njihovi centri i visoki igrači atletski moćniji od Portlandovih. Na taj način Jordan ima 3-4 zakucavanja iz tranzicije, koja nije nastala kao posljedica izgubljenih lopti nego toga što Kaman i Aldridge ne uspijevaju istrčati u obranu zbog čega bi im Repeša vjerojatno „jebao boga“. Previše laganih poena i 16:10 je za Clipperse nakon čega Stotts mora zvati timeout.
Na kojem je jasno i glasno rekao „Pusti im mid range šuteve nakon pick and rolla ali ne želim lagane poene“. Nakon toga Portland popravlja obrambenu tranziciju ali pušta po Stottsovim uputama mid range Griffinu nakon njegove i Paulove igre i pick and popa, ili puštaju Paula da iz iste akcije šutira s poludistance dok je visoki Portlanda usidren u reketu. To je bila dobra taktika Portlanda jer Paul nije bio previše agresivan a Griffin je još uvijek previše nekonstantan s mid rangea pa se na njegovom šutu isplati riskirati. Doduše, nije Griffin imao previše ni izbora kako napadati. Jedini njegov pokušaj da Aldridgea napadne iz niskog bloka u 1. četvrtini završio je tako da mu je Aldridge spustio rampu.
A kada već govorimo o obrani picka evo kako su ga branili Clippersi, i to je bio ključni detalj koji je prelomio utakmicu, barem ovaj put. Clippersi brane pick tako da njihovi visoki igrač iskače prema ball handleru dok se Paul npr ne vrati na igrača kojeg čuva, to je takozvana trap obrana koju je do savršenstva uigrao šampionski Miami. Clippersi imaju atletične visoke igrače, brze na nogama koji se stignu vratiti u obranu nakon takvog udvajanja, dok se od ostale trojice igrača koji nisu uključeni direktno u obranu traži pravilno rotiranje. Cilj takve obrane je usporiti protivničkog playa što je itekako bitno kada igraš protiv klasa kao što su Lillard ili Curry npr., jer upravo tim stilom obrane ih tjeraš da se rješavaju lopte (zbog udvajanja) umjesto da igraju ono u čemu su najbolji 1 na 1, potezanje iz driblinga, i 2 na 2 igra s visokim koji postavlja screen. Sve ovo sinoć su gotovo perfektno odrađivali Paul u kooperaciji s Jordanom i Griffinom. Svaki put kada bi Lillard pokušao iskoristiti blok Aldridgea ili Kamana jedan od dvojice visokih Clippersa snažno bi iskakao prema njemu, čekao da se Paul vrati i opet preuzme Lillarda pri čemu se Damian morao rješavati lopte. Ovakvom obranom Clippersi su uspješno oduzeli važan segment napadačke igre Portlanda i vrlo dobro su zakočili jednog od najboljih scorera jedinica u ligi koji je do 4. minute 4. četvrtine zabio samo 3 poena.
Naravno ovakva obrana nosi sa sobom i neke rizike. A jedan od njih da otvaraš reket, prostor između trice i slobodnog bacanja, ako je centralni pick, ostaje nebranjen, a ako se ball handler pravovremeno riješi lopte obrana ostaje u mat poziciji jer moraju igrati 3 na 4. Portland ih je tako nekoliko puta fino izigrao, ali nedovoljno puno puta da bi ih ozbiljnije izrešetao.
Poluvrijeme je završeno rezultatom 50:49, a Portland se u igri držao zahvaljujući sjajnom Aldridgeu, odličnoj klupi na kojoj je prednjačio Meyers Leonard koji je odigrao jako finu i energetsku i scorersku rolu, dok su trojac vanjskih igrača Clippersi u potpunosti isključili. Lillarda sam objasnio kako, Matthews je u globalu imao lošu šutersku večer, a Batum je jako jako nesiguran postao u napadu. Prvenstveno zbog ozljede ruke što ga svakako limitira, pa onda odlaže otvorene šuteve, nesiguran je u ulazu i promašuje zicere.
Clipeprsi su vrtjeli svoje napade kroz Griffina na high postu i za njega su pripremali šuteve, Paul je opet nekako zabio svoju kvotu, dok je odličan bio Crawford koji je u 9 minuta zabio 12 poena, do kraja poluvremena 15. Ni njihov šuter nije bio raspoložen, JJ Redick imao je užasnu večer.
Zanimljivo, oba trenera su kao da je playoff koristila samo 8 igrača u rotaciji, a kod Clippersa je 8. Glen Baby Davis dobio samo 4,30 min.
U nastavku se ništa ne mijenja. Clippersi kontroliraju utakmicu, stalno su u vodstvu, a ovoga puta žive od Barnesa i njegove dvije trice, Rivers je vratio Griffina na Aldridgea smatrajući da je ipak boje da u pozadini ima pravog defenzivnog korektora u Jordanu, i Blake igra dosta solidnu obranu na LaMarcusu, vrlo agresivno uz puno kontakta zbog čega su rano ušli u bonus. Čak su Trail Blazersi uspjeli preokrenuti momentum na svoju stranu, odnosno njihova je klupa. Kaman i Leonard opet rade probleme Hawesu i Griffinu i Portland odlazi na prednost od 5 poena, a Stotts je napravio i dobar potez (neuspješan ali je pokušao što je svakako plus) time što je premjestio loptu iz Lillardovih u Batumove ruke, pretvorivši Lillarda u šutera, a Batuma u kreatora. Međutim, zahvaljujući opet Crawfordu i njegovoj 1 na 5 igri Clippersi su u igri, a završnica je neizvjesna i izjednačena, sve dok Kaman ne prodaje jednu loptu koju Jordan zakucava, a onda i potpuno indisponirani Matthews radi faul u napadu, dobiva tehničku, a uskoro radi i bespotreban faul na Paulu pa su Clippersi sigurno uz pomoć slobodnih bacanja priveli utakmicu kraju. Lillard se na kraju ipak pojavio na utakmici, zabio tricu s 8 metara, imao nekoliko ulaza, čime je zamalo okrenuo utakmicu.
Kakvi su zaključci? Vrlo vrlo zanimljiva bi ovo serija mogla biti u playoffu, i Clippersi su pobijedili ali ne vjerujem da su bolji od Portlanda. Iako su našli rješenje za Lillarda (čemu je kumovala i Damianova loša šuterska večer) Portland im je bio jako blizu, uz malo raspoloženijeg Matthewsa, pa i Batuma utakmica je mogla otići u njihovu korist. Ohrabrujuće je dobiti ovakvu utakmicu ali isto se postavlja pitanje je li to moglo biti i lakše jer si iz igre isključio dvije ključne karike na perimetru protivnika pa si se opet mučio dobiti, i na kraju su presudile „sitne“ pogreške. Doduše, ni Redick nije bio raspoložen na dugoj strani, ali Clippersi su ipak imali raspoloženog Crawforda (koji uglavnom uvijek padne u playoffu). Još jedna stvar ide u prilog Portlandu. Griffina su istjerali iz reketa, on u low postu nema što raditi protiv Aldridgea, a to je velika stvar, baš kao što je plus za obranu njega natjerati da šutira s poludistance. S tim svaka obrana još uvijek može živjeti.
Oznake: NBA
|
- 20:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
08.01.2015., četvrtak
OKRUGLJAK - NBA CRO
- 19:51 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
27.12.2014., subota
REUNION & MOVE BY SMOOVE
Praćenje NBA lige i zaraženost košarkom kod mene ne podrazumijeva samo bjesomučno gledanje utakmica već i čitanje „lektira“ iz kojih također učim nešto o basketu a mislim na razne košarkaške tekstove, od biografija, analiza, osvrta, pa zašto ne i knjiga. Kako s ovog govornog balkanskog područja nema baš puno tekstopisaca koji će pisati kvalitetne kolumne li tekstove (čast mojim kolegama kolumnistima s NBACro, i Geeju sa stranice ispodobruca.com) čitanje uglavnom zahtjeva poznavanje engleskog jezika što nije nikakav problem. Budući da godinama čitam te uglavnom američke tekstove sa Sports Illustrateda, Grantlanda i SB Nationa ispraksirao sam se i dokučio tko puca u prazno i prodaje praznu priču, a čije riječi imaju neku podlogu, ili je barem zabavan s pogledom na košarku.
Svejedno, moj omiljeni autor nije član redakcije nijednog od nabrojanih siteova (dobro, piše za RealGM) nego freelancer i bloger Jonathan Tjarks, relativno nepoznat javnosti za razliku od jednog Zacha Lowea a nije ništa lošiji pisac, autor, analitičar, novinar.
Neću ga posebno predstavljati osim reći da me oduševljavaju njegovi pogledi na košarku, razmišljanje i način zaključivanja, a ako volite NCAA boljeg stručnjaka za procjenu igrača nećete naći. Za sve ostalo, poslužite se ovim linkom.
Čemu sve ovo a pišem o Joshu Smithu i Rocketsima? Prije mog mudrovanja u kojem ću izdvojiti plusove i minuse Joshovog potpisa za Rakete jučer sam kod Tjarksa pročitao jako zanimljivu priču o povezanosti Howarda i Smitha iz dana kada su zajedno u Atlanti igrali košarku pa ću je sada prepričati na osnovu Tjarksovog teksta, a ako želite punu priču, čitajte je na njegovom blogu.
Smith i Howard su se rodili u Atlanti, završili tamo srednje škole, obojica nisu bili na koledžu i izabrani su na draftu 2014. Godine – Howard kao prvi pick, a Smith kao 17. pick. Prije izlaska na draft igrali su zajedno u istoj momčadi, u AAU (Amateur Athletic Union) ligi, neprofitnoj sportskoj amaterskoj organizaciji koja organizira sportska natjecanja za amatere. Smoove i Superman igrali su za ekipu koja se zvala Atlanta Celtics i prema Tjarksu momčad je dominirala ligom upravo zato jer su imali Howarda (210 cm) i Smitha (206 cm), dvije atletski najmoćnije nemani u ligi koje su protivnike uništavali tranzicijom, skokovima u napadu i obranom.
Većinu utakmica pobijedili bi već na zagrijavanju pred utakmicu dok bi ih protivnički igrači gledali kako se zagrijavaju i zakucavaju windmillom loptu u koš. Nikada nije bilo upitno što će Howard i Smith raditi nakon AAU-a – novac u NBA ligi je čekao na njih.
Zajedno su u karijeri zaradili preko 200 milijuna dolara, ostali su dobri prijatelji i nakon odlaska u NBA iako je Josh završio u Atlanti, a Dwight u Orlandu. Dwight je čak i Joshov vjenčani kum. Obojicu ih veže i poznanstvo s Javarisom Crittentonom, još jednim bivšim asom Atlanta Celticsa, i nekadašnjim igračem Lakersa i Wizardsa koji je najpoznatiji tijekom igračke karijere bio po tome što se zajedno s Arenasom igrao s pištoljima u svlačionici Wizardsa, a nakon karijere je za njim raspisana tjeralica jer se sumnja da je postao plaćeni ubojica.
I Smith i Howard već dugo godina traju u ligi na relativno visokom nivou, što je možda i iznenađujuće jer ime se igra oslanja na atleticizam i za to vrijeme zajedno su prikupili više od 26 000 koševa, 16 000 skokova i 3 000 blokada. Obojica su poznati i po teškom karakteru, svaki na svoj način, i u obojicu je košarkaška javnost izgubila vjeru da će ikada išta biti od njih.
Nakon 10 godina razdvojenosti u ligi dva stara prijatelja opet igraju zajedno u momčadi i pokušavaju oživjeti svoje karijere. To Tjarksa podsjeća na priču od Marcu Gasolu i Zachu Randolphu u Memphisu. Marc je uvijek bio gledan sa skepsom, „Big Burrito“, debeljkoa, brat od Paua, a Zach je bio problematični tip koji je tri puta bio tradean. Kada ih je Memphis upario postojale su sumnje da to nikada neće funkcionirati, ali razvili su kemiju između sebe, odlično surađuju na parketu i danas su jedan od dominantnijih visokih tandema u ligi. S jednom razlikom. Memphis na perimetru nema franšiznog igrača u liku Jamesa Hardena, Rocketsi imaju, i uz malo sreće i ako posluži zdravlje mogli bi se umiješati u borbu za naslov.
PLUS/MINUS
Minus
2013. godina, prva runda playoffa, domaći Hawksi protiv Pacersa, i jedan igrač koji se po stoti valjda put diže na skok šut s poludistance. Iziritirani igrači to više ne mogu gledati i na svaki sljedeći takav šut viču mu „NOOOOOO!“. Nekadašnji predmet obožavanja navijača Atlante danas je postao glavna zajebancija i predmet ismijavanja. Nije da je previše mario. Nije da ni danas mari za tim što brojke i analitika kažu za njegov šut. Ili navijači. A kažu da je jedan od najgorih egzekutora ili strijelaca u povijesti lige s obzirom na minute koje dobiva i lopte koje troši.
Njegovi pravi problemi i pad u karijeri počeli su prošle sezone s potpisom za Pistonse. Ludi znanstvenik Joe Dumars želio je u svom laboratoriju stvoriti troglavo kerbersko čudovište od Drummonda-Monroea i Smitha. Super ideja, ali realizacija je opako zapela negdje. A kako i ne bi. Smith više nije atletski moćan da lovi brže trojke po perimetru, igranje dalje od reketa samo je povećalo njegovu potrošnju trica i mid range šuteva, Drummond i Monroe također nemaju razvijen šut pa je patio spacing zbog čega Smith nije mogao napadati obruč, i k tome dodajte katastrofalnog Cheeksa i Loyera i katastrofa koju su Pisnonsi doživjeli sasvim je razumljiva.
Loš kontekst u koji je upao a iznad kojeg se nije uspio izdignuti Smith je začinio svojim glupostima poput manjka truda u obrani, prepirkama s trenerima i dakako lošim postocima: prošle sezone 41% FG, 26% za tricu.
Smith u Rocketsima dolazi u bolje okruženje, bolju i sređeniju momčad, s više kvalitete ali i u momčad koja mu baš i ne odgovara stilom igre u napadu. Njihov GM Daryl Morey matematički je genijalac i zaljubljenik u advance statistiku zbog koje je svim igračima strogo zabranjeno šutiranje s poludistance (osim Hardenu ponekad) a naređeno šibanje trica (ispalili su ih 957 do sada, najviše u ligi, Sunsi iza njih sa 104 manje, a Houston je odigrao 3 utakmice manje!) i igranje u sistemu 4 out-1 in, tranziciji i pokušaju postizanja laganih poena na nepostavljenu obranu.
Mogu li novi sistem igre i nova pravila napokon utjecati na Smitha da popravi svoju selekciju šuta?
Kao što sam već rekao Smith je igrač ovisan o atleticizmu, a kako se bliži tridesetoj i godinama iznad nje taj atleticizam će biti sve manje izražen. Zbogom zakucavanjima, blokadama, ukradenim loptama, skokovima u napadu. U tom slučaju (Vince Carter vam odmah mora pasti na pamet) Smith mora pronaći način kako biti koristan na parketu bez do sada svog najjačeg oružja. Kako će to uspjeti ostaje misterij jer za razliku od Cartera Smith nema razvijen šut.
Ali dobro, ima još do toga, Smitha tijelo (nikada nije propustio 15 utakmica u sezoni), skočnost i eksplozivnost još uvijek slušaju iako ne na elitnoj razini kao nekada. Više nije tako dobar finišer oko obruča, skokovi u napadu, ukradene lopte i blokade, kao i izlazak na slobodna bacanja nisu kao što su bili u njegovom igračkom primeu, brojke su se srozale što zbog gubitka atleticizma (u manjoj mjeri), što zbog lošeg rostera, spacinga i sustava igre Pistonsa (u većoj mjeri).
Howard-Smith. Baš me zanima kako će se opet slagati. Ovdje bi mogao nastati problem jer ni jedan ni drugi nemaju šut s poludistance ili trice čime bi sebi mogli skraćivati prostor potreban za napadanje obruča. Istovremeno obojica su užasni izvođači slobodnih bacanja što nikako nije dobro za centarski par koji igra na kontakt.
Plus
Bolji kontekst. NBA liga i uspjeh jednog igrača ili njegovo vrednovanje uvijek ovise o kontekstu. Monta Ellis je najbolji primjer. Igrao je uglavnom za loše trenere koji su od njega pokušali stvoriti beka šutera iako on nije šuter, imao je loše suigrače ili nekompatibilne suigrače (Curry, Jennings), treneri nisu znali kako kontrolirati njegov karakter i Monta je došao na zao glas. To se zove loš kontekst. Dobar kontekst je: dobar trener Carlisle, dobri suigrači (Dirk, Carter), prava uloga na parketu (balans playmakinga i scoringa), stil igre koji će koristiti njegovu brzinu i ball handling (pick igra i slash&kick) itd.
Smith bi lako mogao biti novi Monta Ellis u Houstonu. Ima vrhunske i kvalitetne suigrače u Hardenu i Howardu, s Howardom je u prijateljskim odnosima, za razliku od Detroita igrat će za ekipu koja pobjeđuje, pred punim tribinama i u gradu koji nije bankrotirao. Igrat će za momčad koja je deficitarna na njegovoj poziciji, a trenirat će ga čovjeka koji do sada odlično kontrolira dječje bolesti Dwighta Howarda pa bi mogao i njegove i čovjeka koji je nekada davno za Celticse igrao poziciju koju igra i Smith.
Još jedna stvar, a bitna. U ovoj momčadi Smith nije alfa dog, ni igrač s najvećom plaćom pa na njemu neće biti i fokus javnosti kao ni odgovornost za mogući neuspjeh Rocketsa. Harden je ipak prvo ime momčadi, nakon njega Howard, Smith je tek treći na piramidi i to bi mu trebalo odgovarati. U slučaju Pistonsa on je bio najvažniji i nominalno najbolji igrač pa samim time i najskuplji. Naravno da će onda sav fokus biti na njemu i da će se na svaki njegov potez paziti i uglavnom njega kriviti za loše stvari koje su se dogodile Pistonsima.
Igranje za izazivača. Rocketsi nisu tipični contenderi kao Spursi ili Oklahoma ali dodatak Josha Smitha možda bi to mogao napraviti od njih. Već sam rekao, igranje za momčad koja pobjeđuje je zabavno i užitak. To je i vjerojatno zadnja prilika Smithu da pronađe nove motive i ove dvije godine u Rocketsima iskoristi da dokaže drugima da nije „kanta“ igrač.
Rocketsi izazivači? Svakako spadaju i bez Smitha u taj treći ešalon (prvi su Spursi i OKC, drugi Warriorsi) s Portlandom, Clippersima i ostalima, ali ako Smith profunkcionira mogu se izdvojiti iznad ovih momčadi i upasti u ovaj drugi s Golden Stateom. Zašto ne? Imaju prvu napadačku opciju i MVP kandidata u Hardenu što znači da će uvijek moći izmisliti poene, u Beverleyju imaju odličnog press igrača i tricaša, Ariza je definicija 3&D igrača, pravi bočni stopper za hrvanje protiv Duranta i sličnih. Sva trojica su pouzdani šuteri za tri čime bi trebali otvarati prostor dvojcu Smith-Howard i što nije nebitno sva trojica su (sada kada se i Harden trudi u obrani) pouzdani obrambeni igrači koji na perimetru igraju odličnu obranu. Rocketsi protivnicima dopuštaju samo 30% šuta za tri (samo je Portland bolji) i ne čudi što se mogu posvetiti obrani perimetra kada im leđa čuva Howard.
Sada im leđa neće čuvati samo Howard nego i Smith, i dalje, kada je motiviran, vrlo vrlo dobar defenzivac. I njega kao i Howarda odlikuje osjećaj za blokadu, pokretljivost, čuvanje obruča, dobra skok igra, i Rocketsi sada mogu malo više i preuzimati jer Smith može čuvati trojke, ili bez problema može zbog brzih nogu paziti na beka ako ostane protiv njega 1 na 1 nakon pick igre. I dalje u dva koraka može doći s jedne strane reketa na drugu i nekome na polaganju staviti rampu. NO PASARAN! Po mom skromnom mišljenju trenutno u ligi se samo dva centarska tandema u obrambenom smislu mogu mjeriti s Houstonovim – Splitter-Duncan i Ibaka-Adams. I bez Smitha su Rakete imale drugu najbolju obranu u ligi (bez Howarda su bili 12 utakmica) a dodatkom Smitha koji je bolji obrambeni igrač i od Jonesa, Blacka (otpušten), Dorseyja ili Motiejunasa.
Imati takvog igrača na četvorci moglo bi itekako utjecati na planove Rocketsa u playoffu. Lani ih je Aldridge uništio jer nisu imali četvorku i branio ga je Jones koji nije dorastao zadatku. Taj matchup Blazersi ove godine protiv Rocketsa neće moći koristiti jer Smith može braniti LaMarcusa i ostale moćne četvorke kojih je Zapad krcat: Lee, Green, Griffin, Dirk, Randolph, Davis, Ibaka…
U priču o mogućem nastanku novog contendera uklapa se i klupa Rocketsa koja je jedna od boljih u ligi. Terry, Papanikolaou, Motiejunas, Jones kada se oporavi, i Brewer čine jako dobru petorku koju će McHale kombinirati s Hardenom s kojim završavaju prvu četvrtinu i s Howardom koji počinje drugu četvrtinu i predvodi drugu psotavu.
Josh Smith je dobar igrač. I dalje vjerujem u to iako su brojke i sve viđeno zadnje 2 godine protiv mene. Svejedno, vrlo je raznovrstan igrač koji može odigrati nekoliko rola. Smith je zapravo sada kada razmislim bio Blake Griffin prije Blakea Grffina, samo što nikada nije igrao s Chrisom Paulom.
Osim što sam već rekao kako je dobar obrambeni specijalac Smith i u napadu donosi pozitivne stvari. Na laktu ga možeš koristiti kao razigravača koji će hraniti loptama cutere poput Brewera ili Papanikolaoua, koji će s Hardenom igrati give and go, ili zašto ne, s Howardom s kojim ima razvijenu kemiju malo high-low igre u kojoj je Smith dodavač, a Howard finišer. Horford je nekada dobro živio od takve suradnje sa Smithom.
Smith svoje čuvare može napadati i ulazom, iz driblinga pa završavanjem oko obruča. Dobro kontrolira loptu iako nekada pretjeruje, ali pomoći će i ta vještina u McHaleovom sustavu koji najbolje napadače često koristi i u izolacijama.
I konačno, zna povući kontru, odličan je na otvorenom terenu, dobar je dodavač i finišer iz tranzicije što će pomoći sistemu Rocketsa koji vole igrati bržim tempom.
Što će na kraju prevagnuti, plus ili minus, bog i vrag to znaju, ali za razliku od Rondovog potpisa s Dallasom ovaj put sam puno više naklonjeniji ovoj migraciji, i svaka čast Moreyju na potpisu dobrog igrača za siću. E da, Morey. Ovoljetni gubitnik (ostao bez Carmela, Bosha, Parsonsa; Lina i Ašika prodao za ništa) na tržnici brzo je vratio ugled spretnog trgovca.
|
- 17:40 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
18.12.2014., četvrtak
KINGSI I DVORSKE LUDE
Upoznajmo se s tri glavna lika u cijeloj priči:
Mike Malone - 43 godine, Njujorčanin, Loyola koledž, trenerski asistent na sveučilištima Oakland, Providence, Manhattan. Od 2001. u Knicksima kao video koordinator i zadužen za izvješća skauta. Od 2005-2010 pomoćnik u Cavsima pa godina dana u New Orleansu također kao asistent. Od 2011. u Warriorsima gdje je navodno bio najskuplje plaćeni trenerski asistent u ligi, ujedno zadužen za slaganje obrane Warriorsa, a 2012. g je izabran za najboljeg assistant coacha u ligi od strane generalnih menadžera. Od 2013-14 glavni trener u Kingsima.
Pete D'Alessandro - 46 godina, Njujorčanin, operativnu košarkašku karijeru počeo kao video koordinator na St. John sveučilištu. 2004. g na poziv košarkaškog direktora i legende kluba Chrisa Mullina dolazi u Warriorse gdje postaje šef košarkaških operacija, a 2 godine poslije, asistent generalnom menadžeru specijaliziran za analitiku i salary cap zavrzlame. 2010. godine odlazi u Warriorse kao pomoćnik Masaiu Ujiriju, a nakon što mu je šef zapalio za Kanadu D'Alessandro ostaje bez posla sve dok ga 2013 g. kao generalnog menadžera nije zaposlio u Kingsima novi vlasnik Vivek Ranadive
Vivek Ranadive - 57 godina, Mumbai, Indija, pohađao jedno od najprestižnijih svjetskih sveučilišta MIT, bogatstvo zaradio baveći se tehnologijom i elektronikom, 2010. postaje jedan od vlasnika Warriorsa. 2013. godine spasio je Kingse od preseljenja u Seattle i kupio ih od braće Maloof za više od 500 milijuna dolara nakon čega se povukao iz poslovnog carstva čije je upravljanje prepustio djeci a on se zabavlja s novom igračkom - NBA franšizom.
Mike Malone prošlu je sezonu završio s omjerom 28-54 u kojoj je bilo najmanje bitno ostvariti bilo kakav rezultat jer je franšiza bila u prijelaznom razdoblju. Ni na nebu ni na zemlji i bez jasnog plana a ekipa bez talenta. Sada kada više nije trener možemo reći da je ipak odradio solidan posao. Ne odličan jer nije pobjeđivao s Kingsima ali napravio je nekoliko jako dobrih stvari ove sezone koje se ne smiju zanemariti.
Evo i konteksta u kojem je dobio otkaz. Omjer Kingsa ove sezone u trenutku kada je Malone dobio nogu bio je 11-13 a ostvaren je u već tradicionalno jakoj Zapadnoj konferenciji i uz 1 od 3 najteža rasporeda u ligi (Kingsi, Lakersi i Utah su imali najteži raspored u ligi). Iako se na početku sezone o Kingsima pričalo kao o prošlogodišnjim Sunsima, kao o potencijalnom iznenađenju, teško da su oni mogli ostati u borbi za playoff do kraja, a ako i jesu nikada nećemo doznati jer se Cousins ozlijedio i propustio 10 zadnjih utakmica.
Kada ti glavni igrač, okosnica i obrane i napada propusti 10 utakmica logično je da će i tvoj rezultat patiti, posebno ako nemaš pretjerano talentiran roster a Kingsi to nemaju. Kad smo već kod Cousinsa recimo da je on baš pod Maloneom sazrio, postao pravi lider na parketu. Sjećam se prošle sezone u kojoj je Malone dosta često kritizirao Boogiejevu obranu i manjak zalaganja, i činilo se da ni taj odnos nije baš idealan ali očito su se ove sezone našli na istoj valnoj dužini čemu je vrlo vjerojatno pomoglo i Cousinsovo osvajanje Svjetskog prvenstva i rad s autoritetima poput Krzyzewskog i Thibodeaua. Sa prethodnicima Malonea na klupi Kingsa, Paulom Westphalom i Keithom Smartom Boogie Cousins je bio na rubu fizičkog obračuna, nekoliko puta. Znamo i kakve je pizdarije radio na parketu ratujući sa sucima, u svlačionici sa suigračima, i na parketu sa samim sobom.
Malone je uspio doći do njega (a vjerojatno su i Cousinsove godine učinile svoje) i natjerao ga da bude istinski lider i igrama i ponašanjem, posebno zalaganjem u obrani gdje mu je našao idealnu poziciju kojom će sakriti njegov manjak eksplozivnosti u zatvaranju reketa (zonska obrana picka umjesto Smartovog prijašnjeg blitzanja zahvaljujući čemu je Boogie došao na zao glas kao užasan defender. Nije on ni sada Marc Gasol, i dalje obranu igra više rukama nego nogama, ali postavljen je bio u bolju situaciju u kojoj su njegove mane uglavnom bile sakrivene).
Cousins je i lani bio legitimni All-Star kandidat, a ove sezone bi se čudo moralo dogoditi da ne nastupi u New Yorku u finalnoj večeri. Brojke od ove sezone: 23 poena, 12 skokova, 2 asistencije, 1 ukradena, 1 blokada, 8 slobodnih po utakmici, 51% FG, trošio je svako treći napad Kingsa i imao efikasnost dostojnu legitimne prve napadačke opcije.
I s njim potpuno zdravim Kingsi bi teško do playoffa, ali to opet nije bio problem Malonea nego manjkavosti rostera iz kojeg je trener izvlačio najviše što je mogao. U ovom trenutku i Pelicansi, a posebno Oklahoma i Sunsi izgledaju bolje i imaju više talenta. Osim Cousinsa koji je All-Star, i Gaya koji je rubni All-Star igrač Kingsi na rosteru imaju sve same role playere bez izrazite vještine od kojih nijedan ne bi mogao biti starter u Dallasu, Clippersima ili recimo Portlandu koji, da ne govorimo o Memphisu, Spursima, Warriorsima ili Oklahomi.
Da prijeđem na stvar, Maloneov najveći problem je što je on ozbiljan trener koji je došao u neozbiljan kontekst, u neozbiljno okruženje. Pojavljivanje Ranadivea kao vlasnika trebalo je značiti i kraj kaosa koji je Kingse okruživao predugi niz godina. Trebao je značiti kraj mijenjanju trenera kao čarapa (od Adelmana koji je vladao od 98-2006 izmijenilo se 6 trenera, od kojih je samo Westphal vladao 3 sezone, ostali samo po jednu), kraj polemiziranja što će biti s Kingsima što je unosilo nemir u zajednicu navijača Kingsa kao i svlačionicu, i trebao je označiti kraj lutanja franšize i početak stvaranja jasnih planova kako upravljati franšizom i kako izgraditi identitet.
Međutim, nije se baš lako osloboditi užasnog povijesnog naslijeđa koje se nakupljalo kroz zadnju dekadu i Kingsi su uglavnom nastavili po starom. Umjesto da se unormale, jer to je ono što novi vlasnik donese - stabilnost, oni su i dalje vrlo kaotični, čak i ekstravagantni.
To su pokazali i pred draft 2014. godine kada su objavili javni natječaj u kojemu pozivaju sve fanove Kingsa, mlade i nadobudne nedokazane skaute da prikupljaju informacije o koledž igračima koji će izaći na draft i to šalju upravi Kingsa. Uprava je odabrala najbolje među njima i pozvala ih u Sacramento u kojem su mladi "skauti" prezentirali koga je najbolje odabrati na ovogodišnjem draftu. Uostalom pogledajte sami kako je to izgledalo.
A ovako je to izgledalo pred sami draft i u draft večeri kada su odlučili an kraju odabrati Stauskasa.
Mislim, ok. Meni kao amaterskom "piscu" i pratitelju NBA zbivanja ovo je skroz simpatičan i zabavan odnos jedne franšize prema javnosti ili navijačima. Ali ujedno i amaterski. Tražiš od gomile klinaca od kojih neki sigurno nisu nikada ni bili na košarkaškoj utakmici ili košarku igrali da ti traže igrače koje ćeš odabrati na draftu a koji mogu odrediti sudbinu franšize idućih 15 godina. A onda tražiš od njih da dođu i to sve prezentiraju košarkaškim veličinama kakav su Mitch Richomond i Mullin. Ja Jasmina Repešu ne poštujem kao trenera ali opet ne bi imao baš hrabrosti pametovati mu kako da igra obranu picka s Tomićem jer je taj čovjek ipak nešto i napravio u košarci. Da ne govorim kako su ovim potezom u upravi Kingsa oprali ruke od mogućeg neuspjeha ako se Stauskas pokaže kao bust.
Druga stvar koja savršeno precizno oslikava zašto je Malone dobio otkaz je u drugom video, oko 6 min pa na dalje kada se Ranadive ustaje sa stolice kao da je on otkrio Jordana, Bryanta i Jamesa i 5 puta izgovara da želi Stauskasa. Nijedna franšiza nije dobro završila kada joj se vlasnik miješao u pitanja struke. Ne trebamo daleko ići, pogledajmo Maverickse od prije nekoliko godina kada su lovili Chirsa Paula, Cuban je svojom voljom razjebao šampionsku momčad, a onda se debelo opekao jer su Mavericksi 2-3 sezone bili mediokritetska momčad, pogledajmo gdje su Knicksi na čelu s Dolanom.
Posjedovati NBA franšizu je čast povlaštenih. Ferrarija može kupiti i imati svatko na svijetu. NBA franšizu može imati samo 30 ljudi u svijetu. I ok, Vivek se povukao iz biznisa s kojim je zgrnuo milijune, dosadno mu je u životu pa će se sad malo zajebavati s NBA franšizom, otpuštati i dovoditi trenere kada želi, momčad će igrati kako on želi, radit će tradeove kakve on želi. Čovjek je u potpunosti zavladao stručnim, košarkaškim segmentom franšize umjesto da lijepo sjedi u publici na domaćim utakmicama i gleda košarku a kvalificiranim ljudima iz struke prepusti košarkaške operacije.
Jedan od uzroka koji je koštao Malonea posla a koji je isplivao u javnost bile su Ranadiveove ideje da Kingsi moraju igrati bržu i atraktivniju košarku, a druga ideja je bila da igraju samo sa 4 igrača u obrani, a da peti ne prelazi centar nego da čeka promašaj protivnika i zabija lagane poene. Prvo, Kingsi nikako nisu mogli igrati atraktivnu košarku jer su imali roster koji nije složen po tom modelu igre. Ili su trebali natjerati Landryja, Cousinsa i Evansa da trče po terenu ko bekovi? Kingsi su s Maloneom igrali košarku iz 90-ih, ratničku, tvrdu i tu se bivšem treneru mora odati priznanje jer je uspio momčad psihički pripremiti da igra tvrdo i čvrsto iz večeri u večer. Njegov identitet bazirao se na obrani, na čvrstini i snazi, na visokim postavama s Casspijem (trojka, stretch 4) na beku, i s Gayom na krilu, na igri kroz post, kroz Gaya i Cousinsa. Tricaše nisu imali da igraju run and gun, kao ni prave slashere koji bi na nepostavljene napade driblali i finiširali na obruču.
Drugo, ne znam uopće što reći na drugi prijedlog igranja obrane 4 na 5. Navodno je Ranadive trenirao žensku košarkašku momčad svoje kćeri u Indiji i igrao takvu obranu. Jasno ej da bi primali gomilu poena, sigurno više nego što bi ih onaj 1 koji en prelazi centar uspio zabiti. Postavlja se milijun pitanja sada tu. Kakve bi postave igrale tu obranu? Niske, visoke? Tko bi bio igrač preko centra? Stvarno ne znam. NBA momčadi danas redovito u svojim petorkama imaju 4 sigurna igrača koja mogu pogađati sa svih pozicija. Obrana 4 na 5 strahovito bi trošila obrambenu četvorku. Onog jednog koji stoji u napadu sam bilo bi moguće braniti zaduženjem jednog igrača koji bi trčao u obranu prilikom šuta svoje momčadi, itd. Glupa ideja, jednostavno ne vidim kako je efikasno instalirati.
Viveku se pridružio i D'Alessandro u miješanju Maloneu u posao. Od starta se GM i glavni trener nisu slagali što je bilo i očekivano jer D'Alessandro nije odabrao Malonea za glavnog trenera što inače GM-ovi rade kada dolaze u novi klub (uglavnom otpuste starog trenera, a dovedu novog koji pripada njihovom klanu). I GM Kingsa je želio da momčad igra brže, a ni to me ne iznenađuje jer je u Warriorsima surađivao s Donom Nelsonom "tatom" run&gun košarke, a u Denveru s Gerogeom Karlom koji je također preferirao kroz svoju trenersku karijeru tranzicijsku košarku i visoki tempo.
Da iza Maloneovog otkaza stoje ova dvojica operativaca iz uprave franšize (plus Mullin koji je jedan od savjetnika D Alessandra) možda dobro svjedoči i izjava GM-a Kingsa ove sezone: "Naš cilj je playoff. Uvijek smo govorili da tamo želimo doći čim prije. Znamo da i dalje za to moramo raditi, ali na dobrom smo putu. Možete suditi je li to dobar cilj ili ne, ali me ne zanima, to mora biti naš cilj. Kako da ne bude? Nitko ne želi gubiti. Ja kao GM, pa vlasnik, ostali članovi uprave, treneri, igrači, nitko ne želi gubiti. A najmanje žele gubiti naši navijači."
D'Alessandrova ideja je plemenit, i u sportskom smislu dobra. Ali nerealna za barem ovu sezonu zato što Kingsi nemaju roster za playoff i postoje bolje momčadi od njih. A kada su vidjeli da kola idu nizbrdo odlučili su se riješiti trenera koji je ni kriv ni dužan. Zapravo, samo su čekali njegov krivi potez u sezoni da ga mogu otjerati jer se s Ranadiveom nije slagao oko ideologije i igre te nije bio D'Alessandrov čovjek.
Budući da sam spomenuo ekstravagantnost Kingsa, jako mi je zanimljiva njihova ideja izgradnje momčadi, odnosno plan kako su zamislili provesti to. Naime, plan je uzimati talente kroz draft, ali i kroz tradeove se pojačavati. Tako je npr došao Rudy Gay. Problem je što se uglavnom radi o problematičnim igračima, a pri "problematični" mislima njihove felere u igri ili na visoku plaću, ili na oboje što je najgore.
Osim ovih oko stila igre i nerealnih očekivanja bilo je još tenzija na razni uprava-trener što je uvijek put za katastrofu. Počelo je s neslaganjem oko tradea za Josha Smitha kojem se Malone suprotstavio tvrdeći da na parketu nema mjesta za trojku Cousins-Gay-Smith i da ih ne bi bilo moguće uklopiti. Nastavilo se ovog ljeta kada je D'Alessandro želio zaposliti kao pomoćnike Maloneu - Kurta Rambisa (danas u Knicksima) ili Alvina Gentryja (Warriorsi) što je Malone protumačio, s razlogom, kao pripremu terena za njegov otkaz pa je ipak u klub dovukao Corbina, valjda najgoreg trenera prošle sezone u ligi, trenirao Jazz, misleći da mu od njega ne prijeti opasnost. A problema je bilo i lani i to oko Roycea Whitea, rookieja Kingsa kojemu Malone nije davao minute što se upravi nije svidjelo i navodno su to tenzije i počele.
I tko su sada favoriti za Maloneovog nasljednika?
Corbin, dosadašnji asistent koji će vjerojatno McLemorea i Stauskasa posjesti na klupu na račun Sessionsa?
George Karl? Dobar trener ali u poznim godinama u kojima bi mu više dogovaralo vođenje jednog contendera nego projekt momčadi kakvi su Kingsi. Stil igre bi bio po guštu Viveka i Petea, ne i Cousinsa.
Mark Jackson? Momčad bi ga slijedila imao bi njihovo povjerenje, sve akcije bi se igrale preko Cousinsa i Gaya u low postu, ostali bi propali.
Vinny Del Negro? Donio bi loše trenerske odluke, lošu frizuru, loše odijelo i kravatu.
Iako su Kingsi u zadnje vrijeme sve kritičare demantirali i ušutkali potezima koje su radili a koji su bili kritizirani (dovođenje Gaya, puštanje Thomasa zbog Collisona) ovaj potez mi ne izgleda najbolji. Boljeg čovjeka, osim možda Jeffa Van Gundyja (zna kako se gradi franšiza, trenirao i Ewinga i Minga pa zašto ne bi mogao i Cousinsa) nemaju. Uostalom, zašto Malonea nisu mogli pustiti da odradi posao do kraja sezone pa onda odluče što će? Nije podoban, eto zašto. Moguće i u AmeriKi.
Pročitao sam prije nekoliko dana zanimljive izjave Gregga Popovicha i upravo Jeffa V.G-a o trenerskom poslu i odnosu vlasnika NBA franšize prema rezultatima svoje "igračke".
Pop kaže: "Ako stvari u rezultatskom smislu ne krenu prema planu, ili se ne odvijaju dovoljno brzo, vlasnici postaju frustrirani. Neki čak to sve doživljavaju i previše osobno. Kao da osjećaju neugodu zato što su u biznisu s kojim su se obogatili bili jako uspješni, pa na neuspjehe nisu navikli. Zato im je i teško razumjeti kako se gradi NBA momčad i kako stvari funkcioniraju u NBA poslu."
Zanimljiva je i Van Gundyjeva misao: "Ako imaš dovoljno vremena kao trener, bit ćeš dobar. Pitanje je samo možeš li dobiti dovoljno vremena? A to je povezano s tim imaš li dobre igrače ili ne. Ako imaš Hall of Fame igrača na svom rosteru, to je dobar posao i imat ćeš vremena. Ja sam imao svog u Ewingu."
Ne znamo je li Malone imao svog HoF-era u DeMarcusu Cousinsu, ali je u dvorcu "Kraljeva" u Sacramentu nastradao od nestašluka dvorskih luda.
Oznake: NBA
|
- 18:56 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
15.12.2014., ponedjeljak
OVER/UNDER!
- 17:47 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
14.12.2014., nedjelja
DUBS!
- 15:27 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
25.11.2014., utorak
OBRANA HARDENOVE OBRANE
Dok je sezona još mlada a pamćenje mi svježe evo koliko sam puta pogledao Rocketse:
vs. Miami
vs. Spurs
vs. Warriors
vs Oklahoma
vs. Memphis
vs. Dallas
vs. Knicks (drugo poluvrijeme)
Nisam njihov pretjerani fan ali kao zaljubljenik u košarku koju prakticiraju oni, Dallas i Sunsi kad god sam u prilici, i ako je suparnik na drugoj strani atraktivan volim pogledati te ekipe zato jer igraju napadačku košarku na poen više.
Ovaj GIF na kojeg sam naletio jutros dok sam švrljao po NBA novostima natjerao me da napišem nešto o Hardenu i njegovoj obrani koja već 2-3 godine izaziva podsmjehivanje javnosti koja kao i obično najčešće ne gleda utakmice nego ovakve video uratke ili slične materijale. Ali nema veze, svatko si daje za pravo da se ruga s njegovom obranom, koja uopće nije kriminalna kao što se nastoji prikazati.
Kobe Bryant i LeBron James DANAS nisu ništa bolji obrambeni igrači. Evo kako npr James ove godine prvo ne zna koga treba čuvati u tranziciji, a onda prolijeće pored Aldridgea nastojeći mu ukrasti loptu. Pa evo još jednom Jamesa kako je potpuno dekoncentriran i Ty Lawson prolazi pored njega kao pored stolice na 2:36.
Ovakve stvari u javnosti nisu pod povećalom jer ista ta javnost misli da je James i dalje član all-defensive petorke. A nije. Ni on, ni Kobe koji je također prije bio lockdown defender. Morali su u tridesetima promijeniti nešto u svojoj igri. Obojica su odlučili pomalo dangubiti u obrani kako bi smanjili tjelesnu potrošnju kroz sezonu. I to je ok, trebaš se prilagoditi, a ako sam možeš nositi napad kao što oni mogu (ili su mogli) onda neka treneri pokrpaju drugi kraj parketa s nekim drugim.
Ista stvar vrijedi i za Hardena. Kao i James i Kobe i on se kocka (gleda kako ukrasti loptu umjesto da stoji ispred protivnika), da ne trči previše po perimetru često Rocketsi preuzimaju igrače na pozicijama od 1 do 3, kao i James nekada prerano odlazi u tranziciju pa njegov čovjek ostane sam nakon skoka u napadu, flopa u obrani jer želi iznuditi chargeove, puni statistiku skokovima i trči pod obruč umjesto da digne ruku kada njegov igrač šutira, udvaja kada nema potrebe itd. Svu trojicu sam ove sezone vidio s ovim problemima.
Mogu se složiti i da je Harden prerano u mladosti odustao od obrane i da to nije dobar primjer drugim suigračima na parketu. Lider bi i kao primjer trebao biti uzoran na oba kraja parketa jer je on ogledalo franšize i najbolji igrač. Kobe i James su to njegovih godina radili, igrali su obranu.
E sad, ima i druga strana priče, a ona kaže da James Harden nije ni u pola toliko užasan obrambeni igrač kakvim ga se predstavlja. Više puta sam naglašavao kako two-way igrači uvijek imaju prednost u mojim očima ispred jednodimenzionalnih igrača, ali kada se pogleda realno koliko doista Harden može ponuditi obrani kada ga se cijedi u napadu kao malo koga u ligi. Vi možete postaviti pitanje kako su James i Kobe (koje sam uzeo čisto kao primjere dva igrača kojima se obrambeni minusi progledavaju kroz prste zbog starih zasluga, kao da se igra u 2008. g a ne 2014.) mogli. Teško mi je to uspoređivati zato što je James atletski i fizički super freak koji je u punom tempu mogao igrati utakmicu 48 minuta, a Kobe je najkompetitivniji manijak nakon Jordana koji je šetao ovom ligom. „Bradonja“ ili nema fizičke kapacitete za trošenje u oba pravca, ili trener to ne traži od njega (poznavajući McHalea nije nemoguće) ili ne želi. Ovo zadnje ipak bih odbacio jer je ove sezone pokazao da može igrati vrlo korektnu obranu.
U 6,5 odigranih utakmica Raketa koje sam pogledao vidio sam ipak kudikamo veće zalaganje Hardena nego prijašnjih sezona (u kojima opet nije bio toliko užasan kako ga se predstavlja). Nije mu problem istrčati obrambenu tranziciju (u ovom gifu od gore jasno je da traži charge ili želi ukrasti loptu), protivnici ga više ne ostavljaju iza sebe u prvom koraku, postavlja svoje tijelo u reket, ako preuzima gura se s višim igračima, čak i rotira inside-out, iznuđuje prekršaje u napadu, krade lopte i ima fine obrambene stop brojke. Definitivno svatko tko je pogledao 3 utakmice Rocketsa morao je ovo vidjeti ako je obraćao pažnju. Pa čak su i komentatori Rocketsa više puta naglašavali kako je popravio govor tijela u obrani i zauzima obrambeni stav kada se Houston brani.
Da se vratim na njegovu napadačku potrošnju. James Harden je igrač od 25 poena prosječno i za to vrijeme James Harden ne ćoškari u kutu nego igra s loptom i sve poene sam sebi kreira. 73% poena ove sezone je sam sebi iskreirao. Primjera radi, LeBron sam sebi kreira 60% poena, a Kobe 67%.
Ako ste čitali moju najavu sezone za Rocketse na ovom blogu tamo sam opisao koja je sve njegova uloga u napadu. Beverley ili neki drugi Pokemon poput Canaana samo prenese loptu preko centra i daje je u ruke Hardenu. Harden ima nekoliko opcija i na ovo se svodi cijeli napad Rocketsa: pozvati pick and roll i igrati 2 na 2 s Howardom, napadati obruč, dobiti batine (osim ako ne flopa) i iznuditi penale, sam sebi kreirati šut s poludistance ili trice i zadnje opcija i najčešća je igrati slash and kick igru kojom traži nakon prodora tricaše na perimetru koji opet kao i Howard žive od njega i njegovih prodora jer se obrana na njemu mora skupljati i zatvarati prolaze prema obruču.
Napad Houstona zove se James Harden, da skratim. I niste zato trebali gledati 6 utakmica kao ja da to vidite, nego samo jednu. Ako znate gledati.
To je ogromna potrošnja za jednog igrača. I da mu je trener McHale uspostavio neki drugi sistem igre u kojem se on toliko ne bi trošio u napadu, i u kojemu sva napadačka odgovornost ne bi bila na njemu, i u kojem bi Harden više bio egzekutor a manje kreator sigurno bi više toga dao obrani. Rocketsi neće zbog Hardenove obrane ostati bez naslova (hipotetski govorim), nego zato što previše ovise o jednom igraču koji sam stvara sustav umjesto da igra u njemu, a to je problem trenera.
Kao što sam rekao, bolji bi primjer trebao biti, ali zašto i mi (osim zbog nekakve netrpeljivosti prema njemu) tražimo od njega vrhunsku obranu kada čovjek ima 25 poena prosječno i 6 asistencija? Što je u kontekstu napada Rocketsa 40-45 poena po utakmici koje sam samcat James Harden izmisli. I zašto mu se onda prigovara obrana? Pa baš kao što Harden radi za Arizu, Howarda i Beverleyja u napadu tako i oni moraju raditi za njega u obrani. Ili da sada počnemo srati kako Ariza ne zna driblati i da je zbog toga loš napadač? Meni su tu stvari sasvim jasne, ali nisam gotov.
Stari su filozofi racionalisti davno rekli da osjetila varaju. Ja njegovu obranu ove sezone mogu gledati jednim očima, ti možeš drugima i zato nam treba idealan posrednik koji će razriješiti sve misterije obrane Jamesa Hardena, a to je dakako statistika, najbolji instrument pri procjeni nečije obrane. Nažalost, ostali smo od ove sezone bez Synergy scoutinga ali iskopao sam neke druge advance statse koji mogu procijeniti Bradinu obranu. I napominjem, odigrano je tek 15 utakmica, uzorak je malen, ali ipak kakav takav pokazatelj da stvari nisu baš onakve kakvima ih se šira javnost trudi predstaviti.
Prvo oni osnovni box score i ekipni pokazatelji. Rocketsi ove sezone primaju 91,7 poena prosječno (samo su Spursi bolji), a s trice dopuštaju postotak od 27% uspješnosti svojim protivnicima (Harden je ipak perimetar defanzivac jel) što je najbolji rezultat u ligi.
Ako doista želite vidjeti koliko je neka ekipa uspješna u obrani ili napadu onda gledate ofenzivne (ORTG) i defenzivne (DRTG) napadačke rejtinge koji pokazuju koliko koja momčad prima poena na 100 posjeda. Zašto baš 100? Zato što ne igraju sve momčadi istim tempom. Neke igraju sporije, na 92-93 posjeda, neke na 102, pa da za sve bude jednako rade se projekcije na 100 posjeda. DRTG Rocketsa je 98,1 (primaju 98 poena na 100 posjeda), i samo su Spursi i Warriorsi bolji. Da je Harden očajan valjda bi bili lošiji od ovoga.
Što se Hardena tiče i defenzivnih box score brojki on tu ima 6,4 skoka (ako smo već picajzle ovo može biti pokazatelj većeg truda u obrani) i to je najveći prosjek u karijeri, i krade skoro 2 lopte po utakmici što je isto rekord karijere, kao i 0,9 blokada po utakmici.
Još jedna stvar nam može pokazati da se više troši u obrani, a to su postotci. Koji su nikad manji u karijeri: 30% za 2 i 34% za tri. Nisu slučajni ili produkt loše fome nego većeg obrambenog angažmana.
Ako pogledamo njegov utjecaj na timsku obranu dok je na parketu onda Rocketsi s njim primaju 98 poena na 100 posjeda, a bez njega 100,4. Što nije nebitno, jer drugi unit Rocketsa predvodi Howard kao centar (što je uglavnom garancija dobre obrane, i sve Hardenove ili bilo čije propuste Dwight često zakrpa), a da je Brada baš tako kriminalan u obrani valjda bi njegova zamjena trebala popraviti njegov učinak.
Njegov +/- (kretanje rezultata dok je igrač na parketu) je +8,4 što znači da igra i ekipa nikada ne pate dok je on na parketu, ili da češće profitiraju nego gube.
Idemo sada na individualne statse.
Njegov individualni DRTG (broj poena koja momčad primi na 100 posjeda dok je igrač na parketu) iznosi samo 94,4.
Pa pogledajmo i onu najbezvezniju statistiku, koliko Houston prima poena s pozicije SG – prima 18,9 poena što je 7. najbolji učinak u ligi.
Idemo dalje. PER protivnika kada ih Harden brani i postotci šuta koje dopušta.
PER je player efficiency rating a u okvirima napredne statistike ne predstavlja i ne mjeri kao što se često misli produktivnost ili efikasnost igrača na parketu već zbraja pozitivne statističke brojke i oduzima negativne i uglavnom se koristi kako bi prikazao koliko je igrač produktivan, ali u napadu. E sad, PER Hardenovih protivnika ove sezone na poziciji SG iznosi 13, a prosječan PER jednog NBA igrača je 15, što znači da Harden do sada odlično brani svoju poziciju, iznadprosječno dobro. Opet napominjem da se ne uhvatimo ovoga kao pijan plota jer je sezona tek počela ali ovo su svejedno nekakvi trendovi koji se moraju pratit.
Na ovom linku možete vidjeti postotke i učinak koje Hardenovi protivnici koje on čuva ostvaruju na parketu.
Najvažniji je ovaj NETDFG% skroz desno koji mjeri koliko Hardenov protivnik zabija i s kojim uspjehom kroz sezonu a koliko kada ga čuva Harden. Cilj je da brojka bude negativna ili jako niska i to su statsi najboljih defenzivaca u ligi. Overall (šut i uspješnost sa svih pozicija) iznosi -2,2, a pojedinačno po udaljenosti to također izgleda jako dobro.
I na kraju nam je ostao DWS (defenzivni win share) – koliko je Harden pobjeda donio svojom obranom, ili u koliko je pobjeda Rocketsa Harden sudjelovao sa svojom obranom, on iznosi 1,1 i po tome je najbolji u ligi.
Dobro, na ovo zadnje sam i ja odvalio od smijeha i jasno je da je i ova brojka ali i neke druge malo napumpane ili nerealne zato što još uvijek nemamo dovoljno inputa koje bi statsi preradili i dali nam bolje informacije. Ali usprkos tome, Harden je prosječan obrambeni igrač, nije rupetina Nijedna statistička kategorija koja je meni bila dostupna a koja se bavi obranom ne govori da je on užasan obrambeni igrač. I sljedeći put prije nego se narugaš nekom njegovom obrambenom propustu sjeti se koliko daje u napadu momčadi i koliko se na tom kraju parketa troši s obzirom da igra 38 minuta prosječno i zaslužan je za 45 poena momčadi koja prosječno zabija 96,7 poena.
I dalje će ostati često laka meta u izolacijama i pick and rollu, ali to nije nešto što Howard ne može popraviti, za to ga i imaju u momčadi. A „Bradonja“ je na početku sezone sam rekao da mora popraviti obranu, što znači da ipak odrasta i postaje zreliji. Uostalom, vidimo to na parketu.
A ovi GIF-ovi i video materijali s njegovom lošom obranom služe samo za skupljanje klikova ili lajkova pojedinim web stranicama i veća su povraćotina postali od „Policijske akademije“ koju na TV-u repriziraju svako 2 mjeseca.
Oznake: NBA
|
- 20:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
24.11.2014., ponedjeljak
STANDING NO CHANCE TO WIN
Utakmica je počela u vrlo živahnom tempu, čak me i iznenadilo kako su Grizliji pristali na toliko trke u uvodnim minutama, a kada sam danas pregledao statistiku u konačnici je utakmica odigrana na 95 posjeda, što je otprilike ove sezone tempo Clippersa, Memphis ipak igra nešto sporije.
Iako tempo nije bio ubitačno spor i dosadan Memphis je od starta nametnuo svoju igru koja već tradicionalno Clippersima ne odgovara, a to je u napadu igra kroz post, niski ili visoki nebitno, kontrola lopte, a u obrani konzervativno u pick and rollu i s pažnjom na reket.
Grizzliesi tako otvaraju svoje uvodne akcije preko Gasola koji odmah počinje rešetati sa poludistance Jordana koji ni ne pomišlja izaći prema njemu, a pokušavaju razigrati i perimetar opciju, Courtneyja Leeja koji je opet bio odličan u svojim off-ball kretnjama.
Clippersi već nakon 5 minuta upadaju u probleme i zaostatak od 7-8 poena, a koliko su bili loši napadački govori i činjenica da je od prvih 12 njihovih poena 9 ubacio Barnes kojeg je do prije par dana Rivers držao na ledu na klupi jer je bio igrač manje u napadu. Paula nema nigdje, Griffinu je netko slagao da efikasno može glumiti šutera s poludistance u Dirk stilu, Jordan ne može od Gasola kupiti zicere i zakucavati pa su jedino Redick (iz onih svojih skok šuteva iz tka) i Barnes nešto pokušavali.
Riversu ne preostaje ništa drugo nego pozvati timeout nakon čega Clippersi ipak pokazuju znakove života. Odigrali su tri uzastopne akcije za Griffina u postu koje je ovaj realizirao. I to je igra na koju se Griffin mora orijentirati u svojoj karijeri. Takva snažna atleta mora više igrati u postu ili primati loptu na elbowu i napadati driblingom. Lakše reći nego učiniti protiv Randolpha, da, ali on je sinoć u startu ušao u utakmicu da nema šanse protiv Z-Boa u njegovoj igri šaketanja pod košem ali ako si All-star onda nema razloga za povlačenje. Blake je brži od Randolpha, kontrolira loptu kao bek i zna iznuditi prekršaje, nema razloga da ga ne napadaš. Treba dodati i šut s poludistance što se trudi i što je ok, ali time ne koristi svoj talent za druge stvari ili ga zanemaruje.
Prva četvrtina završava rezultatom 26:21 za Memphis a u dvoboju klupa početkom druge pobjedu od 6:0 odnosi klupa domaćina. Clppersi su čekali pune 4 minute na prvi ubačaj iz igre. U tom razdoblju odličnu rolu nude Koufos i Leuer koji su od Gasola i Randolpha naučili igrati high-low igru, i visoki igrači Memphisa imaju najbolju napadačku suradnju između sebe u ligi. Blizu su im možda još jedino visoki igrači Warriorsa, i ni jednima ni drugima nije problem dodati loptu visokom suigraču kolegi unutar 2 m koji će lagano zabiti.
Rivers vadi Farmara jer napad ne štima i previše je toga u rukama Jamala Crawforda, i vraća Paula na što Joerger odgovara vraćanjem Marca Gasola i Conleyja kako se prednost od desetak poena ne bi otopila. Kompletan napadački dio Grizzliesa igra se preko Marca Gasola. Znači nema akcije u koju on nije uključen, bilo kao screener, dodavač ili egzekutor. Očit je njegov napredak u igri. Prije je uglavnom služio kako dodavač prema Randolphu sa visokog posta ili je pasovima tražio cutere prema obruču, a kao egzekutor je uglavnom operirao po visokom postu. Novi Marc Gasol je prvo preuzeo više posjeda na sebe, i umjesto lanjskih 21,7% sada troši 25,9% napada Grizlija dok je na parketu. I ne samo to, povećao je i efikasnost što je fenomenalan učinak i napredak. Ni tu nije kraj, puno više napada leđima ove sezone ili iz driblinga licem prema košu. Ovo je sada već potrošnja legitimne druge napadačke opcije, a uz dvije treće (Randolpha i Conleyja), i sporedne opcije poput Cartera, Pondextera i Leeja Memphis ne treba strahovati za napad. Koji možda kasnije neće biti u TOP 5 kao danas ali trebao bi ostati iznadprosječan što je odlično za momčad koja je „odrasla“ na obrambenoj filozofiji i uvijek je imala sterilan napad. O Gasolovoj obrani ne treba trošiti riječi. I dalje jedan od najboljih obrambenih centara koji se savršeno postavlja u pick and rollu a zbog fizikalija nije ga lako ni zaobići a ni prepucati.
Clippersi su u nastavku pokušali prebaciti igru na Paula i Griffina 2 na 2 ciljajući tako na tromijeg Randolpha. Ali bez uspjeha, Joerger je Z-Boa uspješno sakrio od trošenja ili iskazivanja manjka eksplozivnosti na način da Randolph protivničkog ball handlera čeka u zoni oko reketa ako krene prema njemu, a na Griffinove šuteve s poludistance koji se riskiraju takvom obranom potpuno je ignorirao što se pokazala odlična taktika. Chris Paul je izgledao jako loše. Takva obrana picka šansa je za njega i njegov šut s poludistance. Dok njegov čuvar zapinje u Griffinovom bloku, a Randolph je 3-4 koraka udaljen od njega Paul ima gomilu prostora za namjestiti se i šutnuti s poludistance, ali sinoć nije, u prvom poluvremenu nijednom. Bez Paula i Griffina Rivers nema kroz koga igrati u napadu, a nije da im i obrana Memphisa puno dopušta, a zadnji čavao u lijes Clippersa zabija ni manje ni više nego Tony Allen, prvo pass-fakeom u stilu Ronda a onda završavanjem na obruču, zatim zakucavanjem otpatka u tranziciji, ukradenom loptom i na kraju iznuđenim penalima. Publika je nakon ovoga podivljala. Ipak je Grindfather simbol ovog Memphisa i glavni ideolog njihove obrambene politike.
Poluvrijeme završava 53:40, a tek u drugom poluvremenu budi se Paul, pogađa šuteve iz pick akcija i djeluje živahnije iako je na njemu redaljka: Conley, Allen i Pondexter su ga pazili. Probudio se i Redick s nekoliko ubačaja ali sve je to premalo da bi se raspoloženi Memphis destabilizirao.
Oni i dalje igraju u svom ritmu. Gasol je u transu i dalje. Zabija sve oko obruča, bilo zakucavanjem ili polaganjem, igra pick and pop s Conleyjem ili služi samo kao mantinela da bi napad funkcionirao i tekao.
Rivers pokušava sniziti petorku i ubaciti malo šuterskog potencijala s Crawfordom i Hawesom ali onda naravno pati u obrani, Clippersi bivaju nadskakani, a dok visoke Memphisa pokušavaju braniti udvajanjem Lee, Pondexter i Udrih im pogađaju tricei treća četvrtina završava 88:72 za Mede.
Nije bilo realna šanse da Clippersi pobjede sinoć. Prvo zato jer im Memphis čisto kao matchup protivnik ne odgovara jer su im u stanju oduzeti sve opcije u napadu a Clippersi njima ne. Drugo, Clippersi nemaju posebno na klupi visoke igrače koji se mogu tući s visokim igračima Memphisa, a Grizzliesi su im sinoć zabili čak 52 poena iz reketa.. Treće, Rivers nije imao go-to guya koji bi nešto zabio sinoć. Četvrto, Clippersi su unakazili Miami pick igrom u kojoj je Paul majstor, i u kojoj je on lakoćom rješavao trap obranu Heata pronalaženjem šutera u korneru, a protiv konzervativnije obrane Memphisa čiji visoki igrači ne iskaču u obrani picka, a Paul i Griffin ne gađaju ili ne pogađaju mid range šuteve nisu imali šanse razviti napad.
Glatka pobjeda Memphisa, a Clippersi moraju vratiti u život Griffina i učiniti ga prvom opcijom inače će opet letjeti iz prve runde.
Oznake: NBA
|
- 20:44 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
